| Ove stranice sadrže Popis
hrvatskih državnih poglavara kroz čitavu poznatu povijest, kao i
Popis
banova u Hrvatskom kraljevstvu. Njihova je svrha kako pružiti potpunu informaciju, tako i pokazati praktičnu neprekinutost hrvatskog državnopravnog subjektiviteta tijekom 13 stoljeća. |
 |
These pages contain List of
heads of the state of Croatia through entire known history, as well as
List of the bans in Croatian Kingdom. (Ban = duke, in fact
viceroy; later: prime minister of royal croatian
government.) Both are in croatian only, but the first one is provided also in english, in text format, here. |
| Nakon što je, prema Konstantinu VII
Porphyrogenetesu, sedmero braće dovelo Hrvate u današnju Domovinu, nastalo
je nekoliko samostalnih kneževina, od kojih je najznamenitija bila
Dalmatinska (Zapadna, Bijela) Hrvatska. Ona je činila jezgru okupljanja
ostalih u jedinstvenu državu, zadržavajući svoj subjektivitet čak i
kad je bila pod vrhovnom vlašću Bizanta ili Franačke. U vrijeme njena
kneza Branimira, ona je po prvi puta međunarodno priznata; pismom pape
Ivana VIII od 7. lipnja 879. Većinu hrvatskih zemalja ujedinio je kralj Tomislav u jedinstveno kraljevstvo, koje će trajati tisuću godina. Kroz čitavo to vrijeme, Hrvatska je suverena država, koju s drugima veže samo kraljeva osoba (personalna unija), i čiji naslov sadrži hrvatsko ime. Vidljivo je to iz činjenice da su u prijelomnim trenucima Hrvati suvereno odlučivali o budućnosti zemlje, a napose iz akata: Pacta Conventa (kojim knezovi dvanaest hrvatskih plemenitih rodova priznaju 1102. g. Kolomana Arpadovića za hrvatskog kralja); Odluke Sabora u Cetinu (kojom Sabor Kraljevine Hrvatske, kao suveren, 1527. g. izabire Ferdinanda Habsburga za hrvatskog kralja); Pragmatičke sankcije (kojom Sabor 1712. priznaje nasljedstvo ženskoj lozi Habsburga); Odluke Sabora od 29. listopada 1918. (kojom Hrvatsko Kraljevstvo raskida sve državnopravne sveze s Ugarskom i Austrijom). Takvo, zakonito stanje, prekinuto je nakon što poslanstvo Narodnog vijeća prekoračuje svoje ovlasti i 1. prosinca 1918. omogućuje proglašenje Kraljevine SHS. Ovaj akt, u izravnoj suprotnosti s hrvatskim državnim pravom, Sabor nikad nije odobrio niti ratificirao. On je za posljedicu imao okupaciju Hrvatske, koja je prekinuta tek obnovom njenog državnopravnog subjektiviteta 26. kolovoza 1939. u obliku Banovine Hrvatske. Nezavisna država Hrvatska proglašena je 10. travnja 1941. te međunarodno priznata od sila Osovine, u čijem savezništvu, nažalost, ostaje do njihova sloma. Usporedno, hrvatski pokret otpora stvara 1943. novo predstavničko tijelo ZAVNOH, koji proglašava Federalnu državu Hrvatsku, kao jednu od država sastavnica nove Jugoslavije. Mijenjajući u međuvremenu nekoliko puta ime, ona je imala samo nominalni suverenitet, ali je baš kao i tijekom čitave povijesti zadržala vlastitu zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Padom komunizma, sada već kao Republika Hrvatska, 25. lipnja 1991. proglašava suverenost i samostalnost, a 8. listopada 1991. raskida državnopravne sveze temeljem kojih je, s ostalima, tvorila Jugoslaviju. Međunarodno je priznata od članica Europske unije 15. siječnja 1992., a u članstvo Organizacije Ujedinjenih naroda primljena 22. svibnja 1992. Očito je temeljna vrijednost Hrvatske njezina državnost koju je, zanemarivši kratkotrajni ovostoljetni prekid, sačuvala od svog početka, zadržavši svoje zakonodavstvo, egzekutivu i sudstvo te veću ili manju suverenost nad svojim dobrima. Za nju je, dakle, od manje važnosti samo međunarodnopravni subjektivitet , već je presudan onaj državnopravni, koji je u stvari omogućio i današnju hrvatsku neovisnost. Ovaj Popis hrvatskih državnih poglavara zorno pokazuje iznesene činjenice. Ban je naslov visokog državnog dostojanstvenika koji se javlja isključivo kod Hrvata, i to od početka naše poznate povijesti. U početku, ban je kraljev upravitelj područja Like, Gatske i Krbave, a kasnije najviši državni dužnosnik nakon kralja i, ponekad, njegov suvladar i prijestolonasljednik. Nakon toga, obično nalazimo dva bana - jednog za središnju i južnu Hrvatsku s dalmatinskim gradovima (Hrvatsku i Dalmaciju), a drugog za sjevernu (Cijelu Slavoniju). Ponekad su za isto područje bila imenovana po dva ravnopravna bana. Potom se banska čast ponovo objedinjuje za područje čitavog Hrvatskog Kraljevstva. Ban je najviši upravni dužnosnik Kraljevstva i vrhovni vojni zapovjednik. Na poslijetku, osuvremenjivanjem državne uprave, ban je po položaju predsjednik hrvatske vlade. Dužnost bana je kroz tisuću godina postojanja Hrvatskog Kraljevstva jamčila njegovu upravnu samostalnost i, uz Sabor, u sebi osigurala hrvatski politički kontinuitet i državni subjektivitet. Popis banova u Hrvatskom Kraljevstvu |